Oš, neš? Koga briga?

Plot twist! Hana je prešla na hrvacki. Odlučila da je možda ipak tako bolje, prirodnije, normalnije, bolje izražava onu posebnu ludost koju imam samo ja i nitko drugi.

Zašto nisam prije prešla na hrvatcki, pitate se? Pa, pod broj jedan, znam da postoje razni hrvacki blogovi kao neke tamo gradske cure, neke tamo Andree, čitala sam ih, nisu mi se svidjeli, i odlučila sam da nikad ne želim biti kao oni. E, ono čizkejk, buraz. Vidi kako sam si ja kul. Idem si kupiti Guči torbicu, kaj fakat? Nah. Nedamise. Kao drugo, obrambeni mehanizmi. S obzirom da je moj cijeli život jedan veliki obrambeni mehanizam, htjela sam pisati na engleski jer sam pisala o svojim osjećajima i lijepim motivacijskim stvarima ali nisam se osjećala dovoljno pouzdanom pisati to na naškom zato jer bi to onda bilo mnogo stvarnije, a za to jednostavno nisam spremna. Kao treće, pokušala sam ići na neke internacionale. Kao ono, svjetski popularna devojka piše o realnim problemima svijeta. Yeah, nije mi baš uspjelo. Imala sam možda tri posjetitelja iz SAD-a a to su vjerojatno bili oni koji su slučajo kliknuli nešto na Guglu. Kao zadnje, i možda ne najmanje bitno, jer sam nepismena za poludit. Obožavam imati mišljenje, obožavam ga izražavati, obožavam pisati, ali sam nepismena. S i sa su mi Ahilova peta, ne znam ije i je (prokleta Dalmacija), spikam poluengleski, i s obzirom da sam htjela stvoriti neki pismeni, obrazovani, intelektualni look, polupismeni hrvatski mi očito nije bio način za to postići.

Al kao što vidite sad, odustala sam od svega toga. Prsti jure na poluhrvatckom po tipkovnici, mozak je na paši, potpuno sam prihvatila činjenicu da sam luda i da imam osjećaje koji me čine takvom i sve je ok. Sve je u redu sa svijetom. Oke, zapravo nije, jer nemam pojma što radim, ali sve će biti okej. U to sam milijun posto sigurna. Zasad vas molim da mi oprostite na estetskim problemima sa siteom, radim na tome, ali mislim da je ideja prvo pisati i da je to najbitniji dio ovoga, a tek onda ide sve ostalo. Uostalom, odustala sam od cijele te ideje svjetske, lokalne, pa i kvartovske famoznosti. Prečudna sam za to.

Uglavnom. Naslov članka. Oš? Neš? Koga briga? Osim tebe, naravno. Poanta je u tome da ti donosiš sam svoje odluke i ne bi te trebalo niti smjelo biti briga ni za čije drugo mišljenje. Želiš napraviti pirsing na lijevom nožnom prstiću iako nećeš moći normalno nositi cipele ostatak života? Izvoli brate. Želiš tetovirati ime Justina Biebera na guzicu (jer je, priznajmo, to jedino mjesto gdje se to ime može tetovirati sa ponosom)? Tko ti brani. Želiš si povećati penis jer misliš da te žene neće u suprotnom htjeti? Bitna je kvaliteta, ne kvantiteta, ali samo daj ako ćeš se ti tako bolje osjećati. Trudna si, ali nisi emotivno, fizički, financijski spremna na dijete i želiš ga pobaciti? Tvoje tijelo, tvoja odluka. Ne želiš imati djece jer misliš da su odvrata mala gamad koja balavi posvuda i pretvaraju svačiji život u sranje? Tvoje je apsolutno pravo izbora da ih imaš ili nemaš i nitko, nitko ti ne smije reći drukčije. Davno su prošla vremena kad su babe, tetke, rodice, popovi, profesori i ostali mogli upravljati našim životima. Da, reći će ti da si glup/a, nezrel/a, neodgojen/a, sebičan/na, ali to nije tvoja stvar. Ti ljudi imaju svoje stanove u kojima su oni gospodari, sve van toga je van njihove domene. Prijete ti odricanjem, uskraćivanjem financijske potpore? Žao mi je reći ti to, ali vrijeme je naći posao. Teška su vremena, ali hvalabogu Internet je svemoguć. Nešto će se naći. Poanta je u tome da je to tvoja stvar, tvoj izbor i nitko se u to ne smije miješati.

Naravno, život nije ružičast, novci ne rastu na stablima, Hrvatskom vlada Hrvatska Katolička Crkva i svi se pačaju u tuđa posla. Šta onda? Kako napraviti abortus ako ti doktor to odbije jer “sloboda savijesti” i ostale p.m.? Kako doći doktorici i reći da imaš psihičkih problema, kad te je zadnji puta kad si joj rekla da misliš da život nema smisla poslala na misu? Šta kad si odrasla u tradicionalnoj rvackokatoličkoj obitelji u kojoj je Bog i muškarac na prvom mjestu (ili Bog i Žena, ovisno o tome tko je tu glavni opresor, jer priznajmo, žene mogu biti opresori u jednakoj količini kao i muškarci, samo na malkice drugačije načine) i imaš osjećaj da nemaš slobodu izbora? Žao mi je, stvarno mi je žao, voljela bi da ti mogu pomoći nekako. Dam ti broj, nazovi me, tu sam kao prijatelj i podrška, znala te ili ne znala. Jedino što ti mogu reći je da radiš na sebi, pokušaš se osamostaliti, i da, ako to želiš, pokušaš učiniti sve što možeš da se makneš iz takve atmosfere. Znam kako je. Provela sam par godina pod Muškom Čizmom i nije bilo fora. Stvarno nije. Ali učinila sam što god sam mogla, pronašla sam internet, počela sam raditi i konačno se makla. I dan danas, kad mi dečko kaže da bi došao kod mene ručati, počnem se frustrirati i znojiti, bojeći se kako će reagirati ako mi juha ne bude fina ili ako piletina ne bude dovoljno pohana, jer sam par puta dobila ručak nazad u facu. Ne od njega, naravno. Nikad od njega. Jednom je zgazio patku koja mu je naletjela pod auto i doslovce tjedan dana bio u bedu oko toga.  Ožiljci su tu, emotivni i svakakvi ostali. Ali čuj, makla sam se. Idem dalje. Učim. Radim. Živim. Je, život je često u k, osjećam se bezveze ponekad, luda sam kao šlapetina, ali idem dalje. Bit će ok. Stvarno ok.

Evo, nadam se da vam se svidio ovaj plot twist. A sad idem pojest čizkejk, nakon čega idem po svoju Guči torbicu i promijenit ime u Antonija, jer ne znam. Zvuči onako, urbano gradsko, blogovski.

 

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: