Ne sudi da ti ne bi bilo suđeno

-“Znaš, brinem se oko njega”, zabrinuto uzdiše dok skreće u ulicu. “Završio je to što je završio, prošlo je već nekoliko mjeseci, ali on uopće niti ne pokušava naći posao. Ne znam što da radimo, kad god mu se to spomene naljuti se i kaže da ga pritišćemo. ”

– “Ima već 24 godine. Oprosti, ali mislim da to nije u redu. Mislim, jednostavno mu život nije u egzistenciji pa se ni ne trudi naći posao.”, rekla sam frustrirano.  “Ima jesti, ima odjeću, zašto bi radio?  Da sam ja njegovih godina i nemam posao niti pokušavam naći posao, mene bi bilo pravo sram. Ponaša se previše djetinjasto. Svi se brinu oko njega, a on samo landra i boli ga briga.Mislim, stvarno to nije ok. Morate napraviti nešto.”

Došavši doma, malo sam se zamislila nad ovim razgovorom. Što biste vi rekli da čujete ovako nešto? Biste li se složili sa mnom da se dečko od 24 godine mora srediti više, da mora naći posao, doprinositi u kućanstvu? Biste li rekli da je vrijeme da se uozbilji, prestane biti dijete i konačno odraste? Bi, jelda. Evo sad pitanje za vas. A gdje ste vi bili sa 24 godine?  Možda ste već diplomirali na fakultetu, našli posao i počeli raditi. Možda ste još uvijek studirali. Možda ste radili i studirali. Možda ste u to vrijeme već imali dijete i drugo na putu. Ako jeste, svaka vam čast. A gdje sam ja bila sa 24 godine? Bila sam na apsolutno istom mjestu gdje je trenutno ovaj mladi muškarac. Živjela sa bakom i tatom, nisam  znala što da radim sa sobom, kao fol išla na ispite (piši, padala ispite). Posao mi nije bio na kraj pameti. Kao, studirala sam. Pitala sam baku i tatu za novce za kavu i (tada) cigarete. Danas, nekoliko godina kasnije, toliko sam zauzeta i kronično umorna da mi je na dane složena misao previše mentalnog napora.Imam otprilike sat vremena slobodnog vremena dnevno, jurim na sve strane, samostalno i udobno živim sa svojom plaćom. Financijski sam stopostotno samostalna i da moram pitati nekoga novac za kavu, mislim da bi pala u jamu od srama. Došla sam u poziciju u kojoj ja , kao Odrasla Osoba, mogu kritizirati dečka od 24 godine jer  je lijen i ne radi. I onda se samo sjetim kako je jedna gospođa svojedobno mene zvala lijenom, da  ne radim, da sam niškorist i da se trebam srediti. Da li sam ja zaista toliko u pravu? Da li ste vi, koji se slažete sa mnom?

Sjećate li se kako je to bilo u tim godinama? Kako si zbunjen, ne znaš gdje ti život ide, kad nisi siguran tko si zapravo? Fućkaš tinejdžersko doba,dvadesete su zapravo pravi test u životu. Toliko je pritisaka društva, toliko odgovornosti. To je doba u kojem zapravo definiraš sebe i svoj identitet. Ne znaš kako će tvoj život izgledati, ne znaš tko si, ne znaš kako si, ne znaš što da radiš, ne znaš kako da se osjećaš. Svi smo mi u nekom trenutku naših dvadesetih znali ležati u krevetu otvorenih očiju razmišljajući Što Sad.

Par sam pogrešaka napravila u ovom gore razgovoru. Kao prvo, u svojoj sam glavi zacrtala neko vrijeme, neku dob u kojoj bi se netko trebao osamostaliti. U njegovim godinama, ja sam bila totalno dijete. Neodgovorna, neuredna, nezainteresirana. Zapravo, da budemo iskreni nisam ni danas nešto puno bolja a ja sam kao Odrasla Osoba, samo što sad eto kao radim i idem na faks.Buhu big dil. Očito sam postala toliko Odrasla Osoba da samoj sebi dajem za pravo kritizirati Mlađe Od Sebe. To je nešto što sam danas primjetila kod sebe da mi se ne sviđa. Počela sam se malo previše ponašati kao Starija i Pametnija, kad sam zapravo niti jedno niti drugo.To nas dovodi do druge pogreške koju sam danas napravila a to je ta da sam osuđivala drugu osobu ne poznavajući zapravo okolnosti ponašanja te osobe. Možda je ta osoba depresivna. Možda se, kao ja trenutno, užasava života Odrasle Osobe. Možda se zbog toga grčevito drži te neke djetinje neodgovornosti jer ne zna što dolazi u narednim godinama, sad kad se ne školuje. Možda nije imao s kime razgovarati o tome.  Ja sam odmah pretpostavila da je lijena i razmažena osoba, a ne možda netko tko ima egzistencijalnu krizu kroz koju će proći i staviti sve kockice na svoje mjesto. Možda dođe do tridesete i postane klošar,kriminalac, živi na sisi države. Možda za mjesec dana shvati što želi, nađe posao, bude samostalniji, postane Odrasla Osoba. Mi smo tu samo da mu pomognemo da napravi što bolje odluke u životu al odluka će na kraju biti njegova.

Ne postoji neka Dob u kojoj moraš postati Odrastao. Zapravo, nekako vjerujem da nikad zapravo ne postaješ Odrastao. Samo učiš nove stvari i pokušavaš nekako promuljati se kroz život radeći ono što Moraš da bi mogao raditi ono što Želiš. Nemojte suditi druge kad ste i sami puni svojih mana. Evo još jedna biblijska- nemojte stavljati trn iz tuđeg oka kad ne vidiš brvno u svojem. Svi smo mi puni mana i pogrešaka i radimo gluposti na svoj način ali ih ne vidimo. No, jako smo dobri vidjeti tuđe i isticati ih gdje god možemo. Live and let live, people. Doći će sve na svoje jedan dan, na neki način.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: