Moj Velebit i moja Medvednica

Ja sam dite s mora, moja mati je Dalmacija..” – tako pjeva naš Mladen Grdović (u svojim rijetkim trijeznim trenutcima). Izbor stiha nije nasumičan, jer je Mladen Grdović jedan od naših zadarskih bisera, a ja sam rođena i odrasla u tom malenom gradu na samoj sredini Jadranske obale. Uistinu, ja sam dite s mora, znam što su refule, starci u mom kvartu igrali su na balote, naučila sam igrati briškulu prije drugog osnovne (trešete, s druge strane, nikad nisam), kupala se svaki dan svakog ljeta do svoje dvadesete, znam što znači “šo, ono brate”, redovno koristim riječi kao što su šugaman, škovacera, pomidor, teća, čikara, nije vadilica već je kaciola. Pet godina svog života sam provela u Splitu, gdje sam naučila što je cata, sirnica, kako se igra picigin, ispijala sam kavu na Rivi, šetala sam Marjanom, udisala taj divni morski zrak s aromom pokvarenih jaja. U tih pet godina, dvije su provedene u vezi sa Bodulom ilitiga otočaninom, pa sam naučila toliko riječi i izraza za koje nitko van otoka Ugljana nikad neće shvatiti. Također sam naučila kako je različit i bogat život i u Zadru, i u Splitu a pogotovo u Preku. Znam napamet svaki zavoj na Jadranskoj magistrali između Zadra i Splita, točno prema boji mora i stablima uz cestu gdje se na tom potezu od 160 kilometara nalazim.

Sjedila sam satima na ovim daskama i slušala more. Udisala sam morski zrak punim plućima. Gledala sam valove kako udaraju o obalu, hipnotizirana njihovim ritmovima. Znala bih se izuti , puštajući da mi slana voda dodiruje stopala. Znala bi na pola puta dok prelazim most u Zadru jednostavno stati i gledati u daljinu, diveći se pogledu, trajektima koji odlaze i dolaze i tražeći Silbu i Olib na dalekom horizontu. Obožavala sam način na koji je život u Dalmaciji usporen i lagodan, nigdje nije priša, uvijek se ima vremena za popit kavu. Gledala sam barbe kako stoje ispred ribarnice i jednostavno ćakulaju o svakodnevnim stvarima. Ovdje svatko zna svakoga, i nije bilo neuobičajeno na mostu ili na trgu jednostavno sresti nekoga koga niste vidjeli sto godina. Ispijala sam nepristojne količine alkohola na zadarskim bedemima i gradskoj Rivi, hodala pješke sa izlaska jer u Zadru ne moraš ići na autobus da dođeš do kuće, a i autobusi ne voze u 3 ujutro.

Da, ja sam dite mora. Rođena sam i odrasla tu, moje srce je vezano uz moj rodni kraj. Obožavam zrak svog grada, svaki kamen i zrno trave, a mislim da ne postoji ljepši pogled na svijetu od ovoga:

Slikovni rezultat za velebit zadar

Foto: Ivan Ćorić

Da, ja sam dite s mora. Dalmatinka. Dalmošica. A onda sam došla živjeti u Zagreb.

Sjećam se kako sam do prije nekih 6 godina govorila kako nikad ikad ne bi mogla živjeti u Zagrebu. Prehladan je, pre smogovit, pre velik, pre čudan, previše… drukčiji. Ja sam Dalmatinka, naći ću si nekog zgodnog Dalmatinca, koji će imati crnu dugu kosu, biti visoki zgodan metalac.. Znate gdje ta priča ide. Upoznala sam i zavoljela niskog, škembavog purgera. Dugo sam mu zamjerala što je purger, jer oni skroz drukčije pričaju i skroz su drukčiji. Koriste te neke čudne riječi kao što je šeflja, kuršlus, cajt, vele da je 15 do umjesto manje kvarat, nije teća već je rajngla, nije škartoc već je škarnicl.. Strašno mi je to išlo na živce. Al eto, volim ga i voli on mene i ide nam dobro u vezi, pa ajde da se ja prilagodim malo. Tri godine sam se vozikala na relaciji Zadar-Zagreb a onda sam konačno uspjela skupiti muda i došla sam živjeti ovdje. I preporodila se.

Tu sam već dvije i pol godine i sa svim srcem mogu reći da je ovo moj grad. Na prvi pogled doima se užurbano, veliko i ludo, ima daleko previše ljudi i nisu svi ljubazni jedan prema drugome. No, ono što sam naučila u ovih par godina jest kako je ovo grad koji, poput luka (ili da kažem kapule) ima slojeve. Slušajući kaos ovog užurbanog grada zapravo sam primjetila da on ima svoj ritam, svoje srce koje tuče u pravilnim razmacima, kao da zaista diše. Nakon nekog vremena naučiš se snaći u njemu i, kao u mojim dragim valovima, plivati kao da si tu od jučer. Poput variva, ljudi u njemu su jednako raznoliki kao i gradovi u Dalmaciji. U danu čujem na desetke različitih dijalekata, pa čak ponekad i nekoliko različitih jezika. Nije neobično živjeti osobu sa hijabom jednako kao i rastafarijanca sa dreadovima na glavi. Jednako često će mi osoba opsovati mater i pomoći mi nakon što se spotaknem, u svojim tenisicama, na ravnom asfaltu. Gledajući tu eksploziju različitosti je kao ekspresionistička slika puna različitih, nasumičnih boja na istom platnu. Kaotično, ali u isti mah predivno. Ovdje svatko može naći nešto za sebe. Postoje stotine mjesta za rockere, šminkere, cajkere, metalce, alternativce ove ili one vrste, umjetnike, glazbenike.. Svatko ima svoj kutak u koji se može sakriti.

Uistinu, Zagreb je hladniji nego što je kod mene doma i ljudi dosta prigovaraju na sivilo i činjenicu da se sunce ni nevidi u nekim mjesecima u godini, ali ono što volim u odnosu na Dalmaciju jest to što ovdje postoji šarenilo različitih godišnjih doba. Volim provoditi vrijeme gledajući kroz prozor tramvaja i automobila, primjećujući kako su ljeti zelena stabla sad u bezbroj nijansi smeđe i žute. Mogu provesti bezbrojne sate šetajući po Maksimiru, ležati na travi dok mi se pas kupa u jezeru. Obožavam pogled kroz prozor nakon što padne snijeg. Sve izgleda čisto, prekrasno i spokojno.

 Foto: Vedran Tolić

Zagreb je grad koji mi je otvorio svoja vrata, pružio mi priliku da se iskažem i prihvatio me, kao i desetke tisuće drugih ljudi koji su u njemu našli novi dom. Svi znaju da se danas gotovo više čuje dalmatinski “šta” nego zagrebački “kaj”. Ali ja sam se ovdje snašla. Ovdje se osjećam kao kod kuće. Naučila sam veliki dio zagrebačkog žargona i kako ga koristiti, čak sam u ponekim trenutcima spominjući svoje kolege s mora spominjala kao “one”, ne ubrajajući sebe među njima. Miris mora zamijenio je miris pokošene trave, pečenog kestena, zemlje i drveća. Nemirne morske valove zamijenili su valovi brda koji čine moju Medvednicu i ponekad mi se zaista čini kao da su to morski valovi koji su ostali zaleđenu netom prije nego što udare u obalu. Moj omiljeni pogled na velebnu i golu planinu Velebit zamijenio je pogled na ovo:

I nije mi uopće žao.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: