Babo, miči se s ceste!

Foto naslovnice: News-bar.hr

Priznajte ,svi koji ste ikad upravljali automobilom barem jednom ste rekli tu rečenicu. Barem jednom. U svom životu sigurno. Mislim, ne krivim vas. Koliko puta ste vidjeli, pogotovo dedice i bakice (ili po mome, didove i babe) da vam prelaze cestu na divljaka, i da stvar bude još gora, vjerojatno imaju tipa štake pa se vuku sto na sat, ili ih jednostavno nije briga pa prelaze uopće ne gledajući lijevo ili desno, ili – najgore od svega – držeći malo dijete za ruku. Bravo, ženo – ili muškarče (ovo zvuči čudno al vokativ muškarca je – muškarče). Dobar odgoj. Nema što.

Tako je jednom jedna osoba s kojom sam se vozila u autu poviknula jednoj baki koja se penjala uzbrdo. Cesta je bila uska, bilo je nekoliko zavoja, a ona je uporno hodala ne na pločniku, već uz njega, po samoj cesti. “Babo, miči se!” frustrirano je povikao. “Mogu je zgaziti, ionako je sve zaleđeno a još idem nizbrdo”. Mislim, razumijem ga. Boji se da ne bi naškodio nekome zbog toga jer hodaju po cesti. Al u ovom slučaju nije baba bila kriva, a to sam mu i objasnila. Naime, jedini razlog zašto je gospođa morala hodati po cesti je taj što je cijeli pločnik bio zaleđen. Onako, jedna velika santa leda koja se pružala cijelim smjerom ceste. Baka fizički nije mogla hodati po pločniku, pogotovo ne uzbrdo, jer bi se 99.9 posto sigurno poskliznula i pala. Jedini način da prijeđe taj put je bio hodajući po samoj cesti. Kad sam to objasnila mom vozaču-suputniku, primjetio je da imam pravo i pametno začepio sa prigovaranjem. No, trebao je nastaviti prigovarati – i to ne babi.

Trebao je prigovarati na one koji su zaduženi za čišćenje gradskih pločnika od snijega i leda da građani ne bi lomili kosti hodajući do dućana. I ne, ne govorim ovdje o čišćenju ispred i oko zgrade ili kuće u kojoj živite – za to su građani odgovorni sami. Ovdje se priča o Maloj zimskoj službi, čiji je posao “posipavanje poledice u pješačkoj zoni, na ulazima u pješačke pothodnike, pješačke nathodnike, prilaze javnim stubama i invalidskim prilazima, prilaze bolnicama, čišćenje i posipavanje javnih stuba, nogostupa i stuba javnih terasa“, a koje očito ne rade svoj posao, čemu svjedočim svaki puta kad odem do placa u Dubravi. Ne samo što su pločnici zaleđeni i neprohodni za mene odraslu sa dvije (relativno) zdrave noge, već su i ceste isto u komi, naravno čim se odmaknemo 2 centimetra od glavne ceste. I ja sam sama bila prisiljena većinu vremena hodati po cesti, čisto zbog toga što je pločnik bio pun kliskog, prozirnog leda i hodajući njime riskiram zdravlje svojih kostiju. Imati 10 kila hiperaktivnog šteneta tokom šetnje definitivno ne pomaže situaciji.

U Zagrebu živim dvije i pol godine i već dvije i pol godine plaćam odvratne novce Zagrebačkom holdingu za usluge koje ne dobivam. Dajem novce za Čistoću koja ne čisti. Već mjesecima mi ulica smrdi od smeća koje se odvozi samo dva puta umjesto dotadašnjih 3 puta tjedno. Kontejneri su toliko puni (kod moje zgrade ih je tri, plus kontejner za papir i još jedan za plastiku) da ljudi ostavljaju smeće još metar oko njih. Plaćam pričuvu za zgradu koja još uvijek nije popravila svoja vrata koja se ne daju zatvoriti kako treba. Plaćam vodu koja je apsolutno preskupa. Konačno, plaćam za održavanje cesta i pločnika zimi koje apsolutno ne rade svoj posao.

Normalno da ću hodati po cesti ako želim ostati nepolomljenih kostiju. Netko će vjerojatno i meni morati govoriti “Babo, makni se!”. Al ljudi, nisam ja kriva. Kad već plaćate za čiste ceste i pločnike, uperite svoje prste onima koji to ne rade, a trebali bi.

 

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: